mladeno
ɹoʇÉɹÇpoɯ
evo danas godi??njica i petra zoranića
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20000121/podlistak.htm
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20000121/podlistak.htm
Nezaboravni brodolomi
- Thread starter Dalmos
- Start date
Povratak Život mi je spasio komad željeza
Piše: Ante Vidović
13.12.2009.
Dodaj u omiljene članke Pošalji prijateljuPrintKomentiraj
Havarija Petra Zoranića donijela je i promjenu u strategiji poslovanja Jugotankera
Prošla je ponoć, bio je 14. prosinca 1960. godine kada se na tanker Petar Zoranić na ulazu u Bospor ukrcao pilot i članovima posade donio poštu. Mornari koji nisu bili na smjeni nalazili su se u kremenom dijelu borda i od uzbuđenja nisu išli spavati nego su na uskim brodskim krevetima čitali retke s najnovijim vijestima od kuće. Možda im je upravo ovaj sasvim običan slijed događaja spasio živote iz pakla u kojem su se našli za manje od dva sata, a kojeg hrvatsko pomorstvo pamti kao jednu od najvećih nesreća u njegovoj povijesti, tragediji u kojoj je život izgubio dvadeset i jedan član posade tankera Petar Zoranić u vlasništvu brodara Jugotankera.
Vrhunac jugomornarice
Petar Zoranić, nosivosti 25.400 tona, izgrađen je u brodogradilištu 3. maj i bio je vrhunac tadašnje jugoslavenske trgovačke mornarice. Dok se nalazio usidren u Zadarskom kanalu Zadrani su ga s Rive promatrali s neskrivenim ponosom, čak veslali svojim kaićima do njega kako bi mu se još više divili. Nitko nije ni slutiti mogao kakva će se tragedija dogoditi na njegovoj kobnoj trećoj plovidbi iz Tuapsa u Hamburg. Na Zoraniću se tada nalazilo četrdeset i devet članova posade, pilot i dvije žene. U brod natovaren s 12.000 tona benzina i 11.330 tona dizelskog goriva u noći 14. prosinca oko 2 sata ujutro udario je grčki tanker World Harmony (Svjetski sklad). O užasu koji je tada nastao najbolje svjedoči činjenica da je nakon strahovite eksplozije koja je probudila cijeli Istambul nastao požar koji je gorio pedeset i pet dana!
U trenutku udara za mornare na prednjem mostu i prednjem nadgrađu nije bilo spasa. Srećom, veći dio posade u tom trenu čitao je pristigla pisma i stigao brzo reagirati u događajima koji su uslijedili. Među njima je bio i Žarko Šužberić sa Sestrunja kojemu je to bio drugi brod u Jugotankeru.
- Te noći nisam bio u službi. Na brod je došao pliot s poštom i otišao sam u brodski ured gdje sam primio poštu od trećeg oficira Vaslija Martinovića. Joj Bože moj što je to bio lipi dečko. Bio je Crnogorac, poginuo je u nesreći. Pismo je bilo od moje prve pokojne žene. Dok sam čitao najednom sam osjetio jak trzaj, a kad sam pogledao vani vidio sam vatru. Istrčao sam na krmu, a tamo je vladao kaos. Ljude je zahvatila panika, mi više nismo jedni druge prepoznavali. Iz svega toga najbolje se sjećam riječi pokojnog kuhara Jure Â?dico moja vi se spašavajte, za mene nema životaÂ?. Zatim je uslijedila druga detonacija i više nije bilo kontrole. Nismo mogli ni sami sebe kontrolirati. Bilo me strah, mislio sam kako neću preživjeti. Samo sam mislio na svoju obitelj, pokojnu ženu i sina, kaže Šužberić.
U nastaloj panici svaki se čovjek borio za svoj opstanak. Posada je počela skakati u more kako bi pobjegla od opasnosti, ali samo da bi započela novu borbu za život. Nitko ne zna što su oni doživjeli dok su im se tijela bila u hladnom moru bosporskog tjesnaca, a istovremeno im je lica pržila vatra. Bila je to užasna borba za život koju su vjetar i morske struje dodatno otežale. Neki mornari su se utopili. Neki su crpili zadnji atom svoje snage da pobjegnu od goruće buktinje, ali su vjetar i valovi jednostavno bili jači. Bilo je i mornara koji su došli do rive, ali nisu mogli napraviti posljednji korak do sigurnosti i život su skončali u moru. Ono i vatra te kobne noći odnijeli su život dvadeset i jednog člana posade Petra Zoranića, a kasnije su pronađena samo četiri tijela.
Tragediju Petra Zoranića promatrao je kao dječak Orhan Pamuk, sada aktualni nobelovac. Ono što je vidio te noći opisao je u eseju koji je objavljen u španjolskom tjendikz El Pais:
- Dogodilo se da je tanker zvan 'Petar Zoranić', koji je išao u Jugoslaviju (prema informaciji u tisku, plovio je izvan rute u tjesnacu s 11.000 tona sirove nafte i 10.000 tona plina, koji je ukrcao u sovjetskoj luci Tuapse) udario u grčki tanker pod imenom 'Svjetski sklad', a koji je plovio prema SSSR-u. U nekoliko trenutaka planula je nafta koja je iscurila iz jugoslavenskog tankera, a zatim je snažna eksplozija potresla cijeli Istambul. Obje posade je brzo progutao požar dok su pokušavale napustiti brodove; brodovi ostavši bez kormilara nekontrolirano su se nastavili kretati nošeni nepredvidivim strujama i vrtlozima Bospora, pretvorivši se u plamenu kuglu koja je prijetila kućama uz obalu, vrtovima čaja u Emiraganu, nastambama u Yenikoyu, četvrti Kanlica, spremištu nafte i plina u ??ubuklu i obali Beykoza s starim drvenim kućama.
Za to vrijeme Šužberić se borio za svoj život.
- Plivao sam prema obali. Život mi je spasilo željezo koje je virilo iz zida i za koje sam se uhvatio i izvukao na kraj. Prevalio sam se u nečiji dvor. Sjećam se ljudi kako u paničnom strahu vade stvari iz svoje kuće. U tom trenutku sam plakao, oni su me vidjeli i vidjeli su da sam mokar. Međutim nisu se na mene obazirali već su se brinuli za svoje stvari. Ja sam izašao iz dvora na cestu i s lijeve strane su mi prišla tri turska vojnika. Pitali su mu tko sam po nacionalnosti. Ja sam im odgovorio Yugoslav i oni su rekli OK-e, no problem i odveli su me u vojarnu. Odveli su me do centralnog grijanja, svukli me skroz kao od majke rođenog i dali mi deku da se njome ogrnem. Kasnije su me odveli u vojnu sobu gdje je veći bio meštar s broda. Nisam ga odmah prepoznao, bio je pokriven dekom preko glave. Ja ga pitam koji je, a on kaže Ivo. Plakali smo jedan i drugi. Kasnije su u nosilima doveli ženu od upravitelja Tomića. Nju su stavili u drugu sobu. Ona je stalno plakala za mužem Borisom. Hvala Bogu nakon malo vremena doveli su i njega, a zatim i ostale koji su preživjeli tragediju.
Šužberić se sjeća kako je dan kasnije u Istambul došao direktor Ivan Paša, donio svojim mornarima odjeću i osigurao im smještaj u hotelu. Kasnije su preživjeli članovi posade avionom otišli u Beograd. Tamo je Žarka dočekao brat s kojim je krenuo za Zadar. U Zadru ponovno teški trenutci, prisjećanje na tragediju i sastanci s obiteljima poginulih kolega.
Vodstvo tadašnjeg Jugotankera pokazalo je veliku osjetljivost i brigu za svoje ljude. Direktor Ivan Paša se u to vrijeme nalazio se na poslovnom putu iz Londona u Hamburg. Tragična vijest ga je dočekala u Hamburgu. Nije se gubila ni sekunda vremena. Odmah se zajedno s šefom računovodstva Antom Mišićem, koji je znao turski, uputio za Istambul.
- Bio je to veliki šok, naša najveća tragedija koju nikada ne smijemo zaboraviti. Odmah smo se uputili u Istambul da učinimo sve što možemo da naše ljude vratimo kući što prije, kaže Paša.
Naknadno se nesreća tankera Petra Zoranić povezivala s raznim pričama i nagađanjima koje Paša ne želi komentirati. On ističe činjenicu kako je ova tragedija u veliko utjecala na daljnju razvojnu strategiju Jugotankera. Krenulo se u izgradnju brodova za rasuti teret kako bi se smanjio rizik na poslovanje tvrtke u budućnosti.
U ponedjeljak će biti točno četrdeset i devet godina od nesreće tankera Petar Zoranić. Predstavnici Tankerske plovidbe, Tankerkomerca i Turisthotela, tvrtki proizašlih iz JTP-a i članovi Udruge Petar Zoranić i ove godine će se prisjetiti stradalih mornara i odati im dužnu počast polaganjem vijenaca na spomenik palim mornarima u Zadru.
POGINULI ČLANOVI POSADE TANKERA PETAR ZORANIĆ U tragediji tankera Petar Zoranić poginuli su zapovjednik Ante Sablić (1919.), II. časnik palube Andrija Grdaković (1933.), III. časnik palube Vasilije Martinović (1935.), upravitelj RTG Marijan Bosanac (1932.), asistent RTG Rade Radulić (1937.), kadet Ranko Kasum (1940.), kormilar Dinko Škifić (1929.), kormilar Ivan Karlić (1920.), kormilar Vjekoslav Stanić (1919.), II. časnik stroja Ivo Hordov (1937.), asistent stroja Ante Božičević (1942.), vođa sisaljki Ante Perušić (1926.), mehaničar Ante Miočić (1936.), mazač Stjepan Visković (1933.), ložač Marko Radan (1923.), ložač Josip Katačić (1928.), čistač stroja Šime Nemarić (1925.), I. kuhar Jure Žunić (1906.), I. konobar Mate Dorkin (1914), II. konobar Zlatko Ivoš (1936.) i električar Miroslav Strenja (1936.).
Piše: Ante Vidović
13.12.2009.
Dodaj u omiljene članke Pošalji prijateljuPrintKomentiraj
Havarija Petra Zoranića donijela je i promjenu u strategiji poslovanja Jugotankera
Prošla je ponoć, bio je 14. prosinca 1960. godine kada se na tanker Petar Zoranić na ulazu u Bospor ukrcao pilot i članovima posade donio poštu. Mornari koji nisu bili na smjeni nalazili su se u kremenom dijelu borda i od uzbuđenja nisu išli spavati nego su na uskim brodskim krevetima čitali retke s najnovijim vijestima od kuće. Možda im je upravo ovaj sasvim običan slijed događaja spasio živote iz pakla u kojem su se našli za manje od dva sata, a kojeg hrvatsko pomorstvo pamti kao jednu od najvećih nesreća u njegovoj povijesti, tragediji u kojoj je život izgubio dvadeset i jedan član posade tankera Petar Zoranić u vlasništvu brodara Jugotankera.
Vrhunac jugomornarice
Petar Zoranić, nosivosti 25.400 tona, izgrađen je u brodogradilištu 3. maj i bio je vrhunac tadašnje jugoslavenske trgovačke mornarice. Dok se nalazio usidren u Zadarskom kanalu Zadrani su ga s Rive promatrali s neskrivenim ponosom, čak veslali svojim kaićima do njega kako bi mu se još više divili. Nitko nije ni slutiti mogao kakva će se tragedija dogoditi na njegovoj kobnoj trećoj plovidbi iz Tuapsa u Hamburg. Na Zoraniću se tada nalazilo četrdeset i devet članova posade, pilot i dvije žene. U brod natovaren s 12.000 tona benzina i 11.330 tona dizelskog goriva u noći 14. prosinca oko 2 sata ujutro udario je grčki tanker World Harmony (Svjetski sklad). O užasu koji je tada nastao najbolje svjedoči činjenica da je nakon strahovite eksplozije koja je probudila cijeli Istambul nastao požar koji je gorio pedeset i pet dana!
U trenutku udara za mornare na prednjem mostu i prednjem nadgrađu nije bilo spasa. Srećom, veći dio posade u tom trenu čitao je pristigla pisma i stigao brzo reagirati u događajima koji su uslijedili. Među njima je bio i Žarko Šužberić sa Sestrunja kojemu je to bio drugi brod u Jugotankeru.
- Te noći nisam bio u službi. Na brod je došao pliot s poštom i otišao sam u brodski ured gdje sam primio poštu od trećeg oficira Vaslija Martinovića. Joj Bože moj što je to bio lipi dečko. Bio je Crnogorac, poginuo je u nesreći. Pismo je bilo od moje prve pokojne žene. Dok sam čitao najednom sam osjetio jak trzaj, a kad sam pogledao vani vidio sam vatru. Istrčao sam na krmu, a tamo je vladao kaos. Ljude je zahvatila panika, mi više nismo jedni druge prepoznavali. Iz svega toga najbolje se sjećam riječi pokojnog kuhara Jure Â?dico moja vi se spašavajte, za mene nema životaÂ?. Zatim je uslijedila druga detonacija i više nije bilo kontrole. Nismo mogli ni sami sebe kontrolirati. Bilo me strah, mislio sam kako neću preživjeti. Samo sam mislio na svoju obitelj, pokojnu ženu i sina, kaže Šužberić.
U nastaloj panici svaki se čovjek borio za svoj opstanak. Posada je počela skakati u more kako bi pobjegla od opasnosti, ali samo da bi započela novu borbu za život. Nitko ne zna što su oni doživjeli dok su im se tijela bila u hladnom moru bosporskog tjesnaca, a istovremeno im je lica pržila vatra. Bila je to užasna borba za život koju su vjetar i morske struje dodatno otežale. Neki mornari su se utopili. Neki su crpili zadnji atom svoje snage da pobjegnu od goruće buktinje, ali su vjetar i valovi jednostavno bili jači. Bilo je i mornara koji su došli do rive, ali nisu mogli napraviti posljednji korak do sigurnosti i život su skončali u moru. Ono i vatra te kobne noći odnijeli su život dvadeset i jednog člana posade Petra Zoranića, a kasnije su pronađena samo četiri tijela.
Tragediju Petra Zoranića promatrao je kao dječak Orhan Pamuk, sada aktualni nobelovac. Ono što je vidio te noći opisao je u eseju koji je objavljen u španjolskom tjendikz El Pais:
- Dogodilo se da je tanker zvan 'Petar Zoranić', koji je išao u Jugoslaviju (prema informaciji u tisku, plovio je izvan rute u tjesnacu s 11.000 tona sirove nafte i 10.000 tona plina, koji je ukrcao u sovjetskoj luci Tuapse) udario u grčki tanker pod imenom 'Svjetski sklad', a koji je plovio prema SSSR-u. U nekoliko trenutaka planula je nafta koja je iscurila iz jugoslavenskog tankera, a zatim je snažna eksplozija potresla cijeli Istambul. Obje posade je brzo progutao požar dok su pokušavale napustiti brodove; brodovi ostavši bez kormilara nekontrolirano su se nastavili kretati nošeni nepredvidivim strujama i vrtlozima Bospora, pretvorivši se u plamenu kuglu koja je prijetila kućama uz obalu, vrtovima čaja u Emiraganu, nastambama u Yenikoyu, četvrti Kanlica, spremištu nafte i plina u ??ubuklu i obali Beykoza s starim drvenim kućama.
Za to vrijeme Šužberić se borio za svoj život.
- Plivao sam prema obali. Život mi je spasilo željezo koje je virilo iz zida i za koje sam se uhvatio i izvukao na kraj. Prevalio sam se u nečiji dvor. Sjećam se ljudi kako u paničnom strahu vade stvari iz svoje kuće. U tom trenutku sam plakao, oni su me vidjeli i vidjeli su da sam mokar. Međutim nisu se na mene obazirali već su se brinuli za svoje stvari. Ja sam izašao iz dvora na cestu i s lijeve strane su mi prišla tri turska vojnika. Pitali su mu tko sam po nacionalnosti. Ja sam im odgovorio Yugoslav i oni su rekli OK-e, no problem i odveli su me u vojarnu. Odveli su me do centralnog grijanja, svukli me skroz kao od majke rođenog i dali mi deku da se njome ogrnem. Kasnije su me odveli u vojnu sobu gdje je veći bio meštar s broda. Nisam ga odmah prepoznao, bio je pokriven dekom preko glave. Ja ga pitam koji je, a on kaže Ivo. Plakali smo jedan i drugi. Kasnije su u nosilima doveli ženu od upravitelja Tomića. Nju su stavili u drugu sobu. Ona je stalno plakala za mužem Borisom. Hvala Bogu nakon malo vremena doveli su i njega, a zatim i ostale koji su preživjeli tragediju.
Šužberić se sjeća kako je dan kasnije u Istambul došao direktor Ivan Paša, donio svojim mornarima odjeću i osigurao im smještaj u hotelu. Kasnije su preživjeli članovi posade avionom otišli u Beograd. Tamo je Žarka dočekao brat s kojim je krenuo za Zadar. U Zadru ponovno teški trenutci, prisjećanje na tragediju i sastanci s obiteljima poginulih kolega.
Vodstvo tadašnjeg Jugotankera pokazalo je veliku osjetljivost i brigu za svoje ljude. Direktor Ivan Paša se u to vrijeme nalazio se na poslovnom putu iz Londona u Hamburg. Tragična vijest ga je dočekala u Hamburgu. Nije se gubila ni sekunda vremena. Odmah se zajedno s šefom računovodstva Antom Mišićem, koji je znao turski, uputio za Istambul.
- Bio je to veliki šok, naša najveća tragedija koju nikada ne smijemo zaboraviti. Odmah smo se uputili u Istambul da učinimo sve što možemo da naše ljude vratimo kući što prije, kaže Paša.
Naknadno se nesreća tankera Petra Zoranić povezivala s raznim pričama i nagađanjima koje Paša ne želi komentirati. On ističe činjenicu kako je ova tragedija u veliko utjecala na daljnju razvojnu strategiju Jugotankera. Krenulo se u izgradnju brodova za rasuti teret kako bi se smanjio rizik na poslovanje tvrtke u budućnosti.
U ponedjeljak će biti točno četrdeset i devet godina od nesreće tankera Petar Zoranić. Predstavnici Tankerske plovidbe, Tankerkomerca i Turisthotela, tvrtki proizašlih iz JTP-a i članovi Udruge Petar Zoranić i ove godine će se prisjetiti stradalih mornara i odati im dužnu počast polaganjem vijenaca na spomenik palim mornarima u Zadru.
POGINULI ČLANOVI POSADE TANKERA PETAR ZORANIĆ U tragediji tankera Petar Zoranić poginuli su zapovjednik Ante Sablić (1919.), II. časnik palube Andrija Grdaković (1933.), III. časnik palube Vasilije Martinović (1935.), upravitelj RTG Marijan Bosanac (1932.), asistent RTG Rade Radulić (1937.), kadet Ranko Kasum (1940.), kormilar Dinko Škifić (1929.), kormilar Ivan Karlić (1920.), kormilar Vjekoslav Stanić (1919.), II. časnik stroja Ivo Hordov (1937.), asistent stroja Ante Božičević (1942.), vođa sisaljki Ante Perušić (1926.), mehaničar Ante Miočić (1936.), mazač Stjepan Visković (1933.), ložač Marko Radan (1923.), ložač Josip Katačić (1928.), čistač stroja Šime Nemarić (1925.), I. kuhar Jure Žunić (1906.), I. konobar Mate Dorkin (1914), II. konobar Zlatko Ivoš (1936.) i električar Miroslav Strenja (1936.).
Nestali članovi posade "Bratstva"
Zapovjednik - Nikola Pavlovic "Draza"
Drugi oficir palube - Mustafa Drljan
Kadet - Nikola Knezevic -Pronadjen na Siciliji 15. 12. u bezivotnom stanju. Sahranjen u Beogradu.
Prvi oficir stroja - Aleksandar Gajic
Treci oficir stroja - Rafael Mann
Mazac - Zoran Maksimovic
Prvi kuhar - Aco Stojanov
Drugi konobar - Slobodan Resin
Drugi kuhar - Nikola Jurkovic
Turist
potrcko
http://news.nationalgeographic.com/news/2009/03/photogalleries/exxon-valdez-anniversary/
http://news.nationalgeographic.com/news/2009/03/090323-exxon-anniversary.html
http://blog.buzzflash.com/analysis/635
http://www.treehugger.com/files/2009/03/exxon-valdez-anniversary-take-action-today.php
ima cudo o njemu danas
http://news.nationalgeographic.com/news/2009/03/090323-exxon-anniversary.html
http://blog.buzzflash.com/analysis/635
http://www.treehugger.com/files/2009/03/exxon-valdez-anniversary-take-action-today.php
ima cudo o njemu danas
belboy
Barba
Ako se ne varam Beoplov je cak imenovao jedan svoj brod po zapovjedniku nakon te tragedije.
gavro
Korabljoni Sekretar
Evo o onim kinezima sto su nasukali nekoliko dana ranije u Australiji -
http://au.news.yahoo.com/queensland/a/-/latest/7058397/police-charge-two-shen-neng-1-crew/
http://au.news.yahoo.com/queensland...er-ends-underwater-inspection-of-shen-neng-1/
http://au.news.yahoo.com/queensland/a/-/latest/7058397/police-charge-two-shen-neng-1-crew/
http://au.news.yahoo.com/queensland...er-ends-underwater-inspection-of-shen-neng-1/
Last edited:
pp1972
New member
Kosmaj 1918
Kosmaj 1918
IDNo: 1137870
Yard No: 457
Year: 1918
Name: Trevose
Launch Date: 28.1.18
Type: Cargo ship
Date of completion: 5.18
Flag: GBR
Tons: 5768
LPP: 122.0
Beam: 15.9
Country of build: GBR
Builder: Readhead, South Shields
Speed: 10
Owner as Completed: Hain S.S.Co Ltd, St Ives
35 OLGA TOPIC - 46 KOSMAJ
fire 3.40S/30.15W 25.2.50 & abandoned at Fortaleza 4.50
Izvucen tekst iz lista Revija D pod naslovom -
Kapetan duge plovidbe Mihajlo Ognjenović
Pre?živio po?žar, jato ajkula i ostrvo robija??a
Za sedamdesetčetvorogodi??njeg Mihajla Ognjenovića iz Risna, starog â??morskog vukaâ?? koji je pola ?života proveo ploveći svjetskim morima, zanimanje pomorca nije nimalo jednostavno, a svaki događaj koji do?živi?? na brodu, bio lijep ili tu?žan, ostaje duboko urezan u pamćenje.
Kapetan duge plovidbe Mihajlo Ognjenović ka?že da i dan-danas, kao penzioner, u snu pre?življava pakao koji je do?živio kao mladić na brodu â??Kosmajâ??.
-Koliko god posao pomorca bio te?žak i mukotrpan, kad bih opet mogao da biram izabrao bih ovo zanimanje. Pored lijepih trenutka koji se dese na brodu, opasnost vreba na svakom koraku. Ja sam jo?? kao srednjo??kolac, na prvoj plovidbi, do?živio ono najgore ??to se mo?že dogoditi mladom pomorcu - po?žar na brodu. To prvo â??vatreno kr??tenjeâ?? pamtiću dok sam ?živ, a ostalo je zapisano u mnogim knjigama kao moj neizbrisivi zapis budućim generacijama. Brod ''Kosmaj'' koji je saobraćao na relaciji Dubrovnik â??Buenos Ajres plovio je 43 dana do odredi??ta... To su bila druga vremena, odnosno početak pedesetih godina pro??log vijeka. Dio moje prakse sastojao se u tome da oko godinu dana provedem na brodu, a bio sam ujedno i najmlađi član posade. Sjećam se da je ukrcaj tereta, odnosno suncokretovog sjemena u luci, trajao punih tri mjeseca. Dok smo boravili u Buenos Ajresu, doborodo??licu nam je po?želio veliki broj iseljenika, Bokelja, a saznali smo da postoji i kvart u gradu koji se zove Boka. Poslije zavr??enog utovara, brod koji je bio star vi??e od trideset godina sa 42 člana posade zaputio se iz Ju?žne Amerike za Roterdam sa oko devet hiljada tona tereta. Na putu iz Argentine, nasred okeana, u skladi??tu je izbio po?žar, zapalio se teret. Svim silama poku??avali smo da ugasimo vatru, ali po?žar se razbuktavao, jer je u pitanju bilo suncokretovo sjeme, koje je sadr?žalo veliku količinu ulja. Nijesam mogao da vjerujem ??ta se de??ava... Uključili su me u akciju, bacali smo vreće tereta i okrenuli brod ka obali. Po?žar se nije mogao lokalizovati i vatra je stigla do komandnog mosta. U tim te??kim trenucima, zapovjednik je dao naredbu da svi napustimo brod. Stariji pomorci brinuli su o meni, sve mi je to izgledalo kao ru?žan san, nijesam ni slutio ??ta jo?? gore mo?že da nam se desi. Borba s vatrenom stihijom trajala je oko 40 sati i kad je sve bilo izgubljeno, ukrcali smo se na dva čamca i napustili brod. U međuvremenu, obalska stra?ža Brazila bila je obavije??tena o ovom nemilom događaju. Traumatično je bilo iz neposredne blizine gledati brod iz kojeg kulja gusti dim. Proveo sam s ostalom posadom dva dana na Atlantskom okeanu bez hrane i vode, prisjeća se Ognjenović ovog nemilog događaja, dodajući da se tih dana uvjerio da nesreća, zaista, nikad ne dolazi sama.
Naime, priča kapetan, oko njihovih čamaca pojavilo se jato ajkula, koje su do??le za tovarom kojeg su bacali u more. Ta stravična slika zauvijek mu je ostala u pamćenju - brod u po?žaru, dva čamca prepuna izbezumljenih ljudi, dok ajkule pomamljeno kru?že oko čamca tra?žeći ?žrtvu. Na svu sreću, u poslednjem trenutku stigao je spas, do??ao je italijanski brod i dizalicama podigao oba čamca. Italijani su posadi ''Kosmaja'' dali hranu i toplu odjeću, ali je uskoro stigao zahtjev od Osiguravajućeg zavoda da se svi prekrcaju na remorker.
-U takvim situacijama slu??ale su se naredbe Osiguravajućeg zavoda iz Londona koji je preuzeo brigu o nama. Ne znamo za??to, ali nas je remorker iskrcao na jedno ostrvo u Atlantskom okeanu, pod nazivom Fernando de Naronja. Najgore od svega bilo je ??to niko nije znao za??to idemo ba?? tamo. Dok su nam se ove drame de??avale niko od članova na??ih porodica nije ni slutio ??ta pre?življavamo i kroz kakav pakao prolazimo. Na pomenutom ostrvu koje ima 18.000 kvadratnih metara proveli smo vi??e od mjesec dana. Pecali smo ribu, hranili se ju?žnim voćem... Na tom ostrvu nijesu bili domoroci, već najte?ži osuđenici, osuđeni na do?životnu robiju zbog gnusnih krivičnih djela. Nije bilo nikakvog kontakta s kopnom, jedina veza bili su hidroavioni. Robija??i su imali korektan odnos prema nama i djelovalo mi je da su vi??e oni nas ?žalili, nego mi njih. Iako je u početku jezik bio problem, uspjeli smo nekako da se sporazumijemo s njima. Pomagali su nam da se koliko- snađemo i naučili smo osnovne trikove kako pre?živjeti na pustom ostrvu. Danas je to ostrvo turističko ljetovali??te, priča Ognjenović, dodajući da su potom hidroavionom prebačeni u Brazil, a odatle u London.
Upravo zbog tog prvog traumatičnog iskustva, Mihajlo se zarekao da vi??e nikad neće poći na brod, govorio je da mu je to bio prvi i poslednji put. Kada je s odličnnim uspjehom zavr??io srednju pomorsku ??kolu, upisao je Ekonomski fakultet u Beogradu. Međutim, ?želja je bila jača od straha i natjerala ga je da se vrati u rodnu Boku i upi??e Vi??u pomorsku ??kolu. Da je Mihajlo bio veoma uspje??an u pomorstvu, potvrđuje i činjenica da je sa 34 godine postao najmlađi zapovjednik broda na jugoliniji Rijeka-Sjeverna Amerika, u to vrijeme najmodernijeg broda.
Ognjenović penzionerske dane provodi pi??ući kratke crtice iz svog pomorskog ?života u nadi da će jednog dana objaviti napisano ??tivo koje mo?že poslu?žiti kao priručnik mladim pomorcima kako da prevaziđu strah i razviju ljubav prema plovidbi.
LIDIJA KOKOTOVIĆ
slika - Trevose, 1946 Kosmaj - Stuart Smith
na slici Kapetan duge plovidbe Mihajlo Ognjenović
Kosmaj 1918
IDNo: 1137870
Yard No: 457
Year: 1918
Name: Trevose
Launch Date: 28.1.18
Type: Cargo ship
Date of completion: 5.18
Flag: GBR
Tons: 5768
LPP: 122.0
Beam: 15.9
Country of build: GBR
Builder: Readhead, South Shields
Speed: 10
Owner as Completed: Hain S.S.Co Ltd, St Ives
35 OLGA TOPIC - 46 KOSMAJ
fire 3.40S/30.15W 25.2.50 & abandoned at Fortaleza 4.50
Izvucen tekst iz lista Revija D pod naslovom -
Kapetan duge plovidbe Mihajlo Ognjenović
Pre?živio po?žar, jato ajkula i ostrvo robija??a
Za sedamdesetčetvorogodi??njeg Mihajla Ognjenovića iz Risna, starog â??morskog vukaâ?? koji je pola ?života proveo ploveći svjetskim morima, zanimanje pomorca nije nimalo jednostavno, a svaki događaj koji do?živi?? na brodu, bio lijep ili tu?žan, ostaje duboko urezan u pamćenje.
Kapetan duge plovidbe Mihajlo Ognjenović ka?že da i dan-danas, kao penzioner, u snu pre?življava pakao koji je do?živio kao mladić na brodu â??Kosmajâ??.
-Koliko god posao pomorca bio te?žak i mukotrpan, kad bih opet mogao da biram izabrao bih ovo zanimanje. Pored lijepih trenutka koji se dese na brodu, opasnost vreba na svakom koraku. Ja sam jo?? kao srednjo??kolac, na prvoj plovidbi, do?živio ono najgore ??to se mo?že dogoditi mladom pomorcu - po?žar na brodu. To prvo â??vatreno kr??tenjeâ?? pamtiću dok sam ?živ, a ostalo je zapisano u mnogim knjigama kao moj neizbrisivi zapis budućim generacijama. Brod ''Kosmaj'' koji je saobraćao na relaciji Dubrovnik â??Buenos Ajres plovio je 43 dana do odredi??ta... To su bila druga vremena, odnosno početak pedesetih godina pro??log vijeka. Dio moje prakse sastojao se u tome da oko godinu dana provedem na brodu, a bio sam ujedno i najmlađi član posade. Sjećam se da je ukrcaj tereta, odnosno suncokretovog sjemena u luci, trajao punih tri mjeseca. Dok smo boravili u Buenos Ajresu, doborodo??licu nam je po?želio veliki broj iseljenika, Bokelja, a saznali smo da postoji i kvart u gradu koji se zove Boka. Poslije zavr??enog utovara, brod koji je bio star vi??e od trideset godina sa 42 člana posade zaputio se iz Ju?žne Amerike za Roterdam sa oko devet hiljada tona tereta. Na putu iz Argentine, nasred okeana, u skladi??tu je izbio po?žar, zapalio se teret. Svim silama poku??avali smo da ugasimo vatru, ali po?žar se razbuktavao, jer je u pitanju bilo suncokretovo sjeme, koje je sadr?žalo veliku količinu ulja. Nijesam mogao da vjerujem ??ta se de??ava... Uključili su me u akciju, bacali smo vreće tereta i okrenuli brod ka obali. Po?žar se nije mogao lokalizovati i vatra je stigla do komandnog mosta. U tim te??kim trenucima, zapovjednik je dao naredbu da svi napustimo brod. Stariji pomorci brinuli su o meni, sve mi je to izgledalo kao ru?žan san, nijesam ni slutio ??ta jo?? gore mo?že da nam se desi. Borba s vatrenom stihijom trajala je oko 40 sati i kad je sve bilo izgubljeno, ukrcali smo se na dva čamca i napustili brod. U međuvremenu, obalska stra?ža Brazila bila je obavije??tena o ovom nemilom događaju. Traumatično je bilo iz neposredne blizine gledati brod iz kojeg kulja gusti dim. Proveo sam s ostalom posadom dva dana na Atlantskom okeanu bez hrane i vode, prisjeća se Ognjenović ovog nemilog događaja, dodajući da se tih dana uvjerio da nesreća, zaista, nikad ne dolazi sama.
Naime, priča kapetan, oko njihovih čamaca pojavilo se jato ajkula, koje su do??le za tovarom kojeg su bacali u more. Ta stravična slika zauvijek mu je ostala u pamćenju - brod u po?žaru, dva čamca prepuna izbezumljenih ljudi, dok ajkule pomamljeno kru?že oko čamca tra?žeći ?žrtvu. Na svu sreću, u poslednjem trenutku stigao je spas, do??ao je italijanski brod i dizalicama podigao oba čamca. Italijani su posadi ''Kosmaja'' dali hranu i toplu odjeću, ali je uskoro stigao zahtjev od Osiguravajućeg zavoda da se svi prekrcaju na remorker.
-U takvim situacijama slu??ale su se naredbe Osiguravajućeg zavoda iz Londona koji je preuzeo brigu o nama. Ne znamo za??to, ali nas je remorker iskrcao na jedno ostrvo u Atlantskom okeanu, pod nazivom Fernando de Naronja. Najgore od svega bilo je ??to niko nije znao za??to idemo ba?? tamo. Dok su nam se ove drame de??avale niko od članova na??ih porodica nije ni slutio ??ta pre?življavamo i kroz kakav pakao prolazimo. Na pomenutom ostrvu koje ima 18.000 kvadratnih metara proveli smo vi??e od mjesec dana. Pecali smo ribu, hranili se ju?žnim voćem... Na tom ostrvu nijesu bili domoroci, već najte?ži osuđenici, osuđeni na do?životnu robiju zbog gnusnih krivičnih djela. Nije bilo nikakvog kontakta s kopnom, jedina veza bili su hidroavioni. Robija??i su imali korektan odnos prema nama i djelovalo mi je da su vi??e oni nas ?žalili, nego mi njih. Iako je u početku jezik bio problem, uspjeli smo nekako da se sporazumijemo s njima. Pomagali su nam da se koliko- snađemo i naučili smo osnovne trikove kako pre?živjeti na pustom ostrvu. Danas je to ostrvo turističko ljetovali??te, priča Ognjenović, dodajući da su potom hidroavionom prebačeni u Brazil, a odatle u London.
Upravo zbog tog prvog traumatičnog iskustva, Mihajlo se zarekao da vi??e nikad neće poći na brod, govorio je da mu je to bio prvi i poslednji put. Kada je s odličnnim uspjehom zavr??io srednju pomorsku ??kolu, upisao je Ekonomski fakultet u Beogradu. Međutim, ?želja je bila jača od straha i natjerala ga je da se vrati u rodnu Boku i upi??e Vi??u pomorsku ??kolu. Da je Mihajlo bio veoma uspje??an u pomorstvu, potvrđuje i činjenica da je sa 34 godine postao najmlađi zapovjednik broda na jugoliniji Rijeka-Sjeverna Amerika, u to vrijeme najmodernijeg broda.
Ognjenović penzionerske dane provodi pi??ući kratke crtice iz svog pomorskog ?života u nadi da će jednog dana objaviti napisano ??tivo koje mo?že poslu?žiti kao priručnik mladim pomorcima kako da prevaziđu strah i razviju ljubav prema plovidbi.
LIDIJA KOKOTOVIĆ
slika - Trevose, 1946 Kosmaj - Stuart Smith
na slici Kapetan duge plovidbe Mihajlo Ognjenović
Da se ne otvara novi thread i ovo je zanimljivo za pročitati
Brod ispod srušenih blizanaca
Radnici angažirani na gradnji novoga Svjetskoga trgovačkog centra u New Yorku pri iskopavanju zemlje nemalo su se iznenadili kada su pronašli drveni brod iz 18. stoljeća.
Arheolozi kažu da je 10 metara dug brod vjerojatno iskorišten zajedno s drugim otpadom kako bi se popunilo zemljište, odnosno proširio Manhattan prema rijeci Hudson.
Znanstvenici Molly McDonald i A. Michael Pappalardo pregledali su brod nakon što su ga radnici našli 10 metara ispod nivoa ulice, na mjestu gdje su bile planirane podzemne garaže. McDonald je rekla da su ona i njezin kolega brzo pronašli rub broda, nakon čega su ga čak dva dana vadili iz zemlje. Ističe kako je potrebno još istraživati da bi se utvrdila točna starost broda, pa će stoga drveni uzorci biti poslani u laboratorij.
Brod nije bio oštećen gradnjom originalnih tornjeva Svjetskoga trgovačkog centra 1960. godine. Nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. legendarni neboderi blizanci uništeni su. Prošlo je pet godina i započelo se 2006. s gradnjom jednoga visokog nebodera nazvanog Freedom Tower.
Planirano je da zgrada bude visoka 540 metara, a očekuje se da će biti završena i otvorena 2013. godine.
Brod ispod srušenih blizanaca
Radnici angažirani na gradnji novoga Svjetskoga trgovačkog centra u New Yorku pri iskopavanju zemlje nemalo su se iznenadili kada su pronašli drveni brod iz 18. stoljeća.
Arheolozi kažu da je 10 metara dug brod vjerojatno iskorišten zajedno s drugim otpadom kako bi se popunilo zemljište, odnosno proširio Manhattan prema rijeci Hudson.
Znanstvenici Molly McDonald i A. Michael Pappalardo pregledali su brod nakon što su ga radnici našli 10 metara ispod nivoa ulice, na mjestu gdje su bile planirane podzemne garaže. McDonald je rekla da su ona i njezin kolega brzo pronašli rub broda, nakon čega su ga čak dva dana vadili iz zemlje. Ističe kako je potrebno još istraživati da bi se utvrdila točna starost broda, pa će stoga drveni uzorci biti poslani u laboratorij.
Brod nije bio oštećen gradnjom originalnih tornjeva Svjetskoga trgovačkog centra 1960. godine. Nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. legendarni neboderi blizanci uništeni su. Prošlo je pet godina i započelo se 2006. s gradnjom jednoga visokog nebodera nazvanog Freedom Tower.
Planirano je da zgrada bude visoka 540 metara, a očekuje se da će biti završena i otvorena 2013. godine.
Last edited:
Montecason
New member
Hvala za sjecanje.
Hvala za sjecanje.
Hvala za ovaj tekst. Ja sam bio jedan od clanova Bratstva.
Evo ovako, iz prve ruke.
Bratstvo je bilo sister-ship sa Slobodom i Pobjedom, a Varazdin sa Pirotom i Zemunom.
Na mom profilu Anton Toni Petricevic na "facebook" imate grupu koja se zove: "MB Bratstvo 11. 12. 1981."
Na slici nije PB Kosmaj!!!
Hvala za sjecanje.
evo danas godi??njica potonuča mb Bratstvo kojom prilikom je poginulo 9 pomoraca,pa da se sjetimo.
Bratstvo
IDNo: 5050725
Year: 1958
Flag: YUG
Tons: 1818
DWT: 2337
Length overall: 94.5
LPP: 84.5
Beam: 13.3
Builder: 3 Maj ,Rijeka ,Yugoslavia
Owner as Completed:Jugoslavenska linijska Plovidba,Rijeka,Yugoslavia
Foundered 37.25N/8.35E 11.12.81 (9*)
Hvala za ovaj tekst. Ja sam bio jedan od clanova Bratstva.
Evo ovako, iz prve ruke.
Bratstvo je bilo sister-ship sa Slobodom i Pobjedom, a Varazdin sa Pirotom i Zemunom.
Na mom profilu Anton Toni Petricevic na "facebook" imate grupu koja se zove: "MB Bratstvo 11. 12. 1981."
Na slici nije PB Kosmaj!!!
Last edited:
mladeno
ɹoʇÉɹÇpoɯ
ako nije onda bit ce ovo
DALDORCH - IMO 5197465 - ShipSpotting.com - Ship Photos and Ship Tracker
DALDORCH - IMO 5197465 - ShipSpotting.com - Ship Photos and Ship Tracker
Montecason
New member
MB Nikola Pavlovic
MB Nikola Pavlovic
Da, kasnije 1983. preuzeta je novogradnja u luci Kherson, koja je nosila ime Kapetan Pavlovic.
Lici, ali ima razlika. Podaci su takodje malo pomjesani. Gradjen je u Glasgowu 1928. (ploca u stroju i na mostu) i porinut je sa imenom Lord Glentoran. To ime je bilo navareno na provi i na krmi. To dobro znam, jer sam kao mornar imao zadatak da opituram ime Kosmaj na sidristu Sovjetske luke Reni u Dunavu. Onako, iz djecije sale, sa one vanjske strane sam ispisao bas to njegovo prvo ime. Sjutradan smo sa barkacom, koja nas je vodila vani, napravili krug oko broda, a kad je Barba Pero (Petar Batistic iz Dubrovnika), stari morski vuk, vidio ime, odmah je pokazao na mene, govoreci: Mali! Ovo je tvoje maslo. Poznam ti rukopis!!! Naravno, sjutradan sam imao "prekovremeni", da Kosmaju ispisem njegovo ime.
Predivnih dozivljaja imam sa Kosmaja, na kojem sam bio ukrcavan tri puta. Kao mlad i vjetropirast, nisam se puno zadrzavao na brodu. Tek po nekoliko mjeseci. Imao sam i tu nesrecu, da sam sa Kosmajem isao na njegovo poslednje putzovanje za Sv Kaja. Zapovjednik je bio, dobri Barba Pero (Batistic), a Capo sjor Vinko (Gudelj), oba stari morski vukovi, druzba, jos sa konvoja Atlantikom, za vrijeme II svjetskog rata. Bila su to dva istinska veterana Jugooceanije i svih svjetskih mora! Tada, tog zadnjeg vijadja, Kosmaj je plovio "punom parom" svih 15 milja na uru. Inace, ekonomska brzina mu je bila cijelih 9 cvorova. I Barba i Capo, htjeli su dokazati da on moze jos. Da nije za Sv Kaju! Znali su da sa Kosmajem i oni idu u "staro gvozdje", u penziju. Sjecam se jasno, jos i danas, tog njihovog zadnjeg silaska preko skale. Tog oprostaja od broda. sjor Capo sa manicom manovre glavnog stroja, a Barba sa kormilom u ruci. Jos mi pred ocima stoji slika barbe, koji silazi i svaki metar miluje bok Kosmaja. Da, i sad su mi pune oci suza.
To je momenat, koji cu vjecno pamtiti. To se na da zaboraviti. Ta dva gorostasa (iako su bili malesni, ne visi od 1.70 cm) su sjedali u autobusu ispred mene na sjedistima i komentarisali. -Pero, pogledaj! Eno su ga sad zapalili! Pogledaj! -Vidim Vinko, vidim! Niti jedan od njih se nije okrenuo i pogledao!!! Znali su to napamet! Gledao sam ih, a danas jos uvjek pamtim tu sliku. Dva starca, onako maleni, sjede u svom cudu, a samo im se vide vrhovi sjedih glava. -E moj Pero, ode Kosmaj, a za njim cemo i mi! Znas li to? -Znam moj Vinko. Finili su bali!
Barba, Petar Batistic je umro, kao penzioner, 1973. Capo, Vinko Gudelj, se "drzao" nesto duze, jer je kasnije plovio na "strancima i umro je 1976. godine.
Uvjek ih se rado sjetim obojice. Zahvalan sam svom Barbi Peru, jer me je naucio dosta stvari, koje mi i danas prolaze kroz glavu. Pamtim njegovu "ćusku" (??amar), kad me je uhvatio da sam okrenuo ??kinu (ledja) provi. Pamtim sve njegove price i savjete. To, te price, savjeti, kritike, pa i po koja ćuska, su od mene napravili dobrog Barbu. Hvala im za navjek.
MB Nikola Pavlovic
Da, kasnije 1983. preuzeta je novogradnja u luci Kherson, koja je nosila ime Kapetan Pavlovic.
Lici, ali ima razlika. Podaci su takodje malo pomjesani. Gradjen je u Glasgowu 1928. (ploca u stroju i na mostu) i porinut je sa imenom Lord Glentoran. To ime je bilo navareno na provi i na krmi. To dobro znam, jer sam kao mornar imao zadatak da opituram ime Kosmaj na sidristu Sovjetske luke Reni u Dunavu. Onako, iz djecije sale, sa one vanjske strane sam ispisao bas to njegovo prvo ime. Sjutradan smo sa barkacom, koja nas je vodila vani, napravili krug oko broda, a kad je Barba Pero (Petar Batistic iz Dubrovnika), stari morski vuk, vidio ime, odmah je pokazao na mene, govoreci: Mali! Ovo je tvoje maslo. Poznam ti rukopis!!! Naravno, sjutradan sam imao "prekovremeni", da Kosmaju ispisem njegovo ime.
Predivnih dozivljaja imam sa Kosmaja, na kojem sam bio ukrcavan tri puta. Kao mlad i vjetropirast, nisam se puno zadrzavao na brodu. Tek po nekoliko mjeseci. Imao sam i tu nesrecu, da sam sa Kosmajem isao na njegovo poslednje putzovanje za Sv Kaja. Zapovjednik je bio, dobri Barba Pero (Batistic), a Capo sjor Vinko (Gudelj), oba stari morski vukovi, druzba, jos sa konvoja Atlantikom, za vrijeme II svjetskog rata. Bila su to dva istinska veterana Jugooceanije i svih svjetskih mora! Tada, tog zadnjeg vijadja, Kosmaj je plovio "punom parom" svih 15 milja na uru. Inace, ekonomska brzina mu je bila cijelih 9 cvorova. I Barba i Capo, htjeli su dokazati da on moze jos. Da nije za Sv Kaju! Znali su da sa Kosmajem i oni idu u "staro gvozdje", u penziju. Sjecam se jasno, jos i danas, tog njihovog zadnjeg silaska preko skale. Tog oprostaja od broda. sjor Capo sa manicom manovre glavnog stroja, a Barba sa kormilom u ruci. Jos mi pred ocima stoji slika barbe, koji silazi i svaki metar miluje bok Kosmaja. Da, i sad su mi pune oci suza.
To je momenat, koji cu vjecno pamtiti. To se na da zaboraviti. Ta dva gorostasa (iako su bili malesni, ne visi od 1.70 cm) su sjedali u autobusu ispred mene na sjedistima i komentarisali. -Pero, pogledaj! Eno su ga sad zapalili! Pogledaj! -Vidim Vinko, vidim! Niti jedan od njih se nije okrenuo i pogledao!!! Znali su to napamet! Gledao sam ih, a danas jos uvjek pamtim tu sliku. Dva starca, onako maleni, sjede u svom cudu, a samo im se vide vrhovi sjedih glava. -E moj Pero, ode Kosmaj, a za njim cemo i mi! Znas li to? -Znam moj Vinko. Finili su bali!
Barba, Petar Batistic je umro, kao penzioner, 1973. Capo, Vinko Gudelj, se "drzao" nesto duze, jer je kasnije plovio na "strancima i umro je 1976. godine.
Uvjek ih se rado sjetim obojice. Zahvalan sam svom Barbi Peru, jer me je naucio dosta stvari, koje mi i danas prolaze kroz glavu. Pamtim njegovu "ćusku" (??amar), kad me je uhvatio da sam okrenuo ??kinu (ledja) provi. Pamtim sve njegove price i savjete. To, te price, savjeti, kritike, pa i po koja ćuska, su od mene napravili dobrog Barbu. Hvala im za navjek.
Last edited:
emerik
New member
Sjecanje
Sjecanje
CRNA 1971. DOK JE JAVNOST JOŠ BILA U ŠOKU OD AVIONSKE NESREĆE NA KRKU, 18. LIPNJA 1971. GODINE DOGODILA SE NOVA NESREĆA I ISTOGA DANA PROROČANSKI NAVIJESTILA JOŠ JEDNU
Tragedija Â?Augusta CesarcaÂ? – druga u nizu 1971.
Veliki požar u gluho doba noći odnio je na Â?Augustu CesarcuÂ? živote osmero pomoraca i dvije žene. Nikad se točno nije utvrdilo što je prouzročilo požar, ali pretpostavlja se da je krenuo iz prostorija posade na glavnoj palubi. Vatreni pakao za otprilike tri minute proširio se na cijelo nadgrađe broda
TE 1971 nesto se gadno posložilo nad Kvarnerom. Dok je javnost još bila u šoku od avionske nesreće na Krku, u kojoj je živote izgubilo 78 putnika i članova posade, primicala se sredina lipnja koja je donijela još jednu tragediju i gotovo proročanski nagovijestila drugu.
Tog, 18. lipnja oko 1.20 sati na Jugolinijinom brodu Â?August CesarecÂ?, na poziciji Črna Punta kod Koromačnog, u kabini nasuprot stubišta koje vodi prema zapovjednom mostu zaplamsali su prvi plameni jezičci koji će se pretvoriti u golemu buktinju koja će zahvatiti cijelo nadgrađe broda i za sobom odnijeti živote osmero pomoraca i dvije žene – jedne majke i druge, supruge – koje su pratile svoje najmilije na tom putovanju.
Dok je još trajala drama posade Â?Augusta CesarcaÂ? u Kvarnerskom zaljevu koje je tih dana zahvatilo jako jugo, u Â?3. majuÂ? počele su se slagati kockice tragedije koja će tri mjeseca kasnije odnijeti za sobom petnaest ljudskih žrtava. Tog dana bilo je predviđeno porinuće najvećeg dotad izgrađenog broda u Rijeci – Â?Ragna GorthonaÂ?. No, brod je ostao nijemo stajati na navozu dok je kuma, supruga švedskog brodovlasnika Â?Rederiaktiebolget GylfeÂ? briznula u plač...
Noćna plovidba i spavajuća posada
Nesretni brod tada moćne Jugolinije isplovio je iz Rijeke 17. lipnja u 22.10 sati. Â?August CesarecÂ? prevozio je teret na svojoj redovitoj liniji Jadran – Indija, Pakistan, Burma i plovio je iz Rijeke prema Trstu, pa u Genovu, a zatim u luku Ploče. Brodom je zapovjedao kapetan Ivica Jakovčić, a na Â?Augustu CesarcuÂ? bilo je 37 članova posade i četiri putnika, od kojih su tri bile žene. Većina posade nije se poznavala jer ih je više od polovine zamijenjeno tijekom boravka u matičnoj luci. Među njima bio je i Davorko Pečelat, mladić sobe kojemu je bilo 19 godina tek.
Za kasnonoćnog isplovljavanja iz Rijeke, osim onih koji su bili na dužnosti, članovi posade bili su u svojim kabinama i mnogi od njih su spavali. Nešto iza 1 sat poslije ponoći, dok je brod prolazio kraj Črne Punte kod Koromačna uz kvarnersku obalu Istre, barba je osjetio čudan miris paljevine i šalje svog prvog oficira da vidi o čemu je riječ.
Nikad se točno nije utvrdilo što je prouzročilo požar, ali pretpostavlja se da je krenuo iz prostorija posade na glavnoj palubi, iz kabine koja se nalazila točno nasuprot stubišta koje vodi prema zapovjednom mostu. Pa iako blizu budnih na zapovjednom mostu, nesreća na Â?CesarcuÂ? već je počela izmicati kontroli. Aparati za gašenje, prvi, drugi, pa treći više nisu mogli obuzdati vatru i dim.
Â?Požar, spašavaj se tko može!Â?
Točno u 1.35 sati prvi oficir oglašava uzbunu za požar i od upravitelja stroja, Splićanina Sergija Zagorca traži da hitno stavi u pogon vatrogasne pumpe, a brodske vatrogasne instalacije pod pritisak vode za gašenje. Kapetan Jakovčić šalje i kormilara da vidi što se to dolje događa i ako može da locira mjesto požara. Kormilar pokušava s aparatom za gašenje, u nagloj strci jedan mornar počinje vikati Â?Požar, požar, spašavaj se tko može!Â?. Upravo je to probudilo neke mornare koji su bili među onim sretnicima koji su se na vrijeme izvukli iz svojih kabina.
Prema kasnijim izjavama preživjelih i zapovjednika broda, vatreni pakao za otprilike tri minute proširio se na cijelo nadgrađe broda. Šestero članova posade, među kojima i Zagorčeva supruga Dobrila, nisu se uspjeli izvući.
Pomorac od malih nogu, Sergije Zagorac, punih je 20 godina proveo za komandom strojeva na brodovima Jugolinije. Nakon što je stavio u pogon protupožarne pumpe, krenuo je iz strojarnice prema gornjim palubama, ali ga zaustavlja visoka temperatura i dim. Poznavajući brod kao svoj džep, Sergije kroz dimnjak uspijeva doći do zapovjednog mosta. Pokušava se spustiti na srednju palubu u kojoj je na spavanju ostavio svoju suprugu. Dobrila je trebala biti s njim na brodu dok se nalazi u Jadranu i iskrcati se u Pločama. Ali, Sergijevi pokušaji ostaju uzaludni jer se vatra razbuktala po cijelom nadgrađu. Sergijeve pokušaje spriječile su i kolege kojima je bilo jasno da u toj vatrenoj stihiji više nitko ne može ostati živ. Upravitelj stroja ne miruje, vraća se na komandni most koji je također već opkoljen plamenom. Opet izlažući život opasnosti, kao i još nebrojeno puta tijekom idućih desetak sati dok požar na Â?Augustu CesarcuÂ? konačno nije ugašen, Sergije se spušta na donju palubu, pronalazi konopac i baca ga prema zapovjednom mostu i tako olakšava spašavanje svojih kolega.
Majka nestala u prevrtanju čamca
Prije nego su morali napustiti zapovjedni most, mornari su se zalijetali u kormilarnicu kako bi promijenili smjer broda prema obali tako da dim ne obavije i pravac i krmu. Taj potez omogućio je većem dijelu posade da prijeđu na mnogo sigurniji pramac. No, zavladala je panika. Premda nije dana uzbuna za napuštanje broda, dio ljudi krenuo je prema čamcu za spašavanje, ali je brod još bio u plovidbi. Čamac je spušten brzo i nevješto, pramac se prije spuštao od krme. U pokušaju da izravnaju, dvojica su mornara pala u more, čamac je udario u val i prevrnuo se. Neki mornari kasnije su uspješno spašeni iz mora. Trojica su nestala u moru, kao i majka trećeg časnika palube Perka Tornić. Tijelo ove Hvaranke pronađeno je nakon nekoliko dana u moru kraj Banjola.
Sergije Zagorac, koji će 1972. godine za svoje herojstvo dobiti Â?Plavu vrpcu VjesnikaÂ?, kroz uski izlaz za nuždu na krmu odlazi u strojarnicu i zaustavlja motore. Na brodu je sveopći kaos, mornari žele otići što dalje od tog pakla. Sergije ih nagovara da ne skaču u more i ne napuštaju brod. Zajedno s kolegama probija se opet na gornju palubu i, zajedno s kolegama, mlazovima vode polijeva oplatu dnevnih tankova u kojima se nalazilo oko 30 tona goriva, kako bi spriječio eksploziju. Međutim, uslijed nadiranja vode brod se počeo naginjati na desnu stranu, upravo na stranu na kojoj je bio generator koji je davao struju gasiteljima i crpkama. Najednom mrak. Kratki spoj. Ipak, Sergije, izmoren i opečen, ponovo kreće prema strojarnici kako bi u pogon stavio drugi generator sa spasonosnom strujom.
Stiže pomoć ali brod Â?CesarecÂ? i dalje gori
Dok se posada borila s vatrom, u 2.40 sati u blizini se našao drugi Jugolinijin brod Â?KrkÂ?. Kapetan Ante Nevarn o požaru na Â?Augustu CesarcuÂ? obaviještava Obalnu radio stanicu Rijeka. Na mjesto nesreće stiže još jedan Jugolinijin brod Â?MakedonijaÂ? i egipatski Â?Canal el SuezÂ?. U traganje i spašavanje uključuje se i jedan torpedni brod tadašnje Jugoslavenske ratne mornarice, kojim zapovijeda Petar Peko. U pomoć kreću i lučki tegljači, riječka i pulska Lučka kapetanija te avioni JRZ-a. Čitava organizacija pomoći s kopna odvijala se pod rukovodstvom tadašnjeg generalnog direktora Jugolinije Jure Vukasovića. U 7.20 sati do Â?Augusta CesarcaÂ? stižu lučki tegljači Â?PlutonÂ? i Â?TitanÂ? i jedan tegljač Brodospasa, koji su počeli gasiti požar, ali se brod već opasno nagnuo, pa su posade tegljača morale prestati koristiti vodu iz topova. Egipatski brod na zahtjev kapetana Â?CesarcaÂ? preuzeo je trinaestoricu ljudi s gorućeg broda. Brod Â?KrkÂ? iz mora je izvukao četvoricu mornara.
Požar na Â?Augustu CesarcuÂ? pogašen je tek u 14.20, dakle punih trinaest sati nakon što je krenula prva iskra ili žar s nečije cigarete.
Vatra i more odnijeli deset života
U tragediji na Â?Augustu CesarcuÂ? živote su izgubili prvi časnik palube Nedjeljko Surjan iz Blata na Korčuli, kormilar Josip Maržić s Paga, prvi časnik stroja Rade Stanjević iz Rijeke, vođa stroja Anđelko Stanković iz Rijeke, mazač Ivan Tomljenović iz Rijeke, drugi kuhar Nelo Martinčić iz Podgrada, mladić sobe Davorko Pačelat iz Rijeke i mehaničar Milan Lukežić iz Podrvnja. Nastradale su putnice Dobroslava Zagorac, supruga upravitelja stroja te majka trećeg časnika palube Perka Tornić iz Hvara.
Novi požar šest godina poslije
Brod Â?August CesarecÂ? nikako nije pratila sreća. Nakon što je popravljeno kompletno nadgrađe, 1977. godine na brodu je opet izbio požar od samozapaljivog ribljeg brašna, a deset godina kasnije, točnije 18. rujna 1987. godine nesretni brod-pjesnik Â?August CesarecÂ?, dug 151 metar i nosivosti 7.700 tona, završio je svoje plovidbe u rezalištu u Kaoshiungu.
Tri mjeseca od neuspjelog porinuća Â?Ragna GorthonÂ? se 17. rujna 1971. užurbano opremao za sutrašnju probnu vožnju. Dva dnevna tanka bili su puni, svaki po 140 tona nafte. U strojarnici se još varilo, ispitivale instalacije i dovod goriva. Netko od cjevara skinuo dio cijevi kraj filtera i odnio na popravak... Otvoren je ventil....
Brod Â?Ragna GorthonÂ? nije Â?želioÂ? u more
U Â?3. majuÂ? tog petka 18. lipnja kuma broda nije iz prvog pokušaja uspjela razbiti bocu šampanjca o trup Â?Ragna GorthonaÂ?. Ovo pomorsko praznovjerje uvijek u prisutne unese nelagodu i muk. Radnja je ponovljena, ali je ovog puta sjekirica promašila uže. Kuma se rasplakala, ali netko od pribranih uzvanika brzo je uskočio, presjekao konopac i konačno razbio tu nesretnu bocu šampanjca. Brodska sirena je zatrubila, čuo se pljesak, ali Â?Ragna GorthonÂ?, taj brodski kolos od gotovo 244 metra dužine i nosivosti 68.500 tona, nije se pomaknuo ni za centimetar...
Sjecanje
CRNA 1971. DOK JE JAVNOST JOŠ BILA U ŠOKU OD AVIONSKE NESREĆE NA KRKU, 18. LIPNJA 1971. GODINE DOGODILA SE NOVA NESREĆA I ISTOGA DANA PROROČANSKI NAVIJESTILA JOŠ JEDNU
Tragedija Â?Augusta CesarcaÂ? – druga u nizu 1971.
Veliki požar u gluho doba noći odnio je na Â?Augustu CesarcuÂ? živote osmero pomoraca i dvije žene. Nikad se točno nije utvrdilo što je prouzročilo požar, ali pretpostavlja se da je krenuo iz prostorija posade na glavnoj palubi. Vatreni pakao za otprilike tri minute proširio se na cijelo nadgrađe broda
TE 1971 nesto se gadno posložilo nad Kvarnerom. Dok je javnost još bila u šoku od avionske nesreće na Krku, u kojoj je živote izgubilo 78 putnika i članova posade, primicala se sredina lipnja koja je donijela još jednu tragediju i gotovo proročanski nagovijestila drugu.
Tog, 18. lipnja oko 1.20 sati na Jugolinijinom brodu Â?August CesarecÂ?, na poziciji Črna Punta kod Koromačnog, u kabini nasuprot stubišta koje vodi prema zapovjednom mostu zaplamsali su prvi plameni jezičci koji će se pretvoriti u golemu buktinju koja će zahvatiti cijelo nadgrađe broda i za sobom odnijeti živote osmero pomoraca i dvije žene – jedne majke i druge, supruge – koje su pratile svoje najmilije na tom putovanju.
Dok je još trajala drama posade Â?Augusta CesarcaÂ? u Kvarnerskom zaljevu koje je tih dana zahvatilo jako jugo, u Â?3. majuÂ? počele su se slagati kockice tragedije koja će tri mjeseca kasnije odnijeti za sobom petnaest ljudskih žrtava. Tog dana bilo je predviđeno porinuće najvećeg dotad izgrađenog broda u Rijeci – Â?Ragna GorthonaÂ?. No, brod je ostao nijemo stajati na navozu dok je kuma, supruga švedskog brodovlasnika Â?Rederiaktiebolget GylfeÂ? briznula u plač...
Noćna plovidba i spavajuća posada
Nesretni brod tada moćne Jugolinije isplovio je iz Rijeke 17. lipnja u 22.10 sati. Â?August CesarecÂ? prevozio je teret na svojoj redovitoj liniji Jadran – Indija, Pakistan, Burma i plovio je iz Rijeke prema Trstu, pa u Genovu, a zatim u luku Ploče. Brodom je zapovjedao kapetan Ivica Jakovčić, a na Â?Augustu CesarcuÂ? bilo je 37 članova posade i četiri putnika, od kojih su tri bile žene. Većina posade nije se poznavala jer ih je više od polovine zamijenjeno tijekom boravka u matičnoj luci. Među njima bio je i Davorko Pečelat, mladić sobe kojemu je bilo 19 godina tek.
Za kasnonoćnog isplovljavanja iz Rijeke, osim onih koji su bili na dužnosti, članovi posade bili su u svojim kabinama i mnogi od njih su spavali. Nešto iza 1 sat poslije ponoći, dok je brod prolazio kraj Črne Punte kod Koromačna uz kvarnersku obalu Istre, barba je osjetio čudan miris paljevine i šalje svog prvog oficira da vidi o čemu je riječ.
Nikad se točno nije utvrdilo što je prouzročilo požar, ali pretpostavlja se da je krenuo iz prostorija posade na glavnoj palubi, iz kabine koja se nalazila točno nasuprot stubišta koje vodi prema zapovjednom mostu. Pa iako blizu budnih na zapovjednom mostu, nesreća na Â?CesarcuÂ? već je počela izmicati kontroli. Aparati za gašenje, prvi, drugi, pa treći više nisu mogli obuzdati vatru i dim.
Â?Požar, spašavaj se tko može!Â?
Točno u 1.35 sati prvi oficir oglašava uzbunu za požar i od upravitelja stroja, Splićanina Sergija Zagorca traži da hitno stavi u pogon vatrogasne pumpe, a brodske vatrogasne instalacije pod pritisak vode za gašenje. Kapetan Jakovčić šalje i kormilara da vidi što se to dolje događa i ako može da locira mjesto požara. Kormilar pokušava s aparatom za gašenje, u nagloj strci jedan mornar počinje vikati Â?Požar, požar, spašavaj se tko može!Â?. Upravo je to probudilo neke mornare koji su bili među onim sretnicima koji su se na vrijeme izvukli iz svojih kabina.
Prema kasnijim izjavama preživjelih i zapovjednika broda, vatreni pakao za otprilike tri minute proširio se na cijelo nadgrađe broda. Šestero članova posade, među kojima i Zagorčeva supruga Dobrila, nisu se uspjeli izvući.
Pomorac od malih nogu, Sergije Zagorac, punih je 20 godina proveo za komandom strojeva na brodovima Jugolinije. Nakon što je stavio u pogon protupožarne pumpe, krenuo je iz strojarnice prema gornjim palubama, ali ga zaustavlja visoka temperatura i dim. Poznavajući brod kao svoj džep, Sergije kroz dimnjak uspijeva doći do zapovjednog mosta. Pokušava se spustiti na srednju palubu u kojoj je na spavanju ostavio svoju suprugu. Dobrila je trebala biti s njim na brodu dok se nalazi u Jadranu i iskrcati se u Pločama. Ali, Sergijevi pokušaji ostaju uzaludni jer se vatra razbuktala po cijelom nadgrađu. Sergijeve pokušaje spriječile su i kolege kojima je bilo jasno da u toj vatrenoj stihiji više nitko ne može ostati živ. Upravitelj stroja ne miruje, vraća se na komandni most koji je također već opkoljen plamenom. Opet izlažući život opasnosti, kao i još nebrojeno puta tijekom idućih desetak sati dok požar na Â?Augustu CesarcuÂ? konačno nije ugašen, Sergije se spušta na donju palubu, pronalazi konopac i baca ga prema zapovjednom mostu i tako olakšava spašavanje svojih kolega.
Majka nestala u prevrtanju čamca
Prije nego su morali napustiti zapovjedni most, mornari su se zalijetali u kormilarnicu kako bi promijenili smjer broda prema obali tako da dim ne obavije i pravac i krmu. Taj potez omogućio je većem dijelu posade da prijeđu na mnogo sigurniji pramac. No, zavladala je panika. Premda nije dana uzbuna za napuštanje broda, dio ljudi krenuo je prema čamcu za spašavanje, ali je brod još bio u plovidbi. Čamac je spušten brzo i nevješto, pramac se prije spuštao od krme. U pokušaju da izravnaju, dvojica su mornara pala u more, čamac je udario u val i prevrnuo se. Neki mornari kasnije su uspješno spašeni iz mora. Trojica su nestala u moru, kao i majka trećeg časnika palube Perka Tornić. Tijelo ove Hvaranke pronađeno je nakon nekoliko dana u moru kraj Banjola.
Sergije Zagorac, koji će 1972. godine za svoje herojstvo dobiti Â?Plavu vrpcu VjesnikaÂ?, kroz uski izlaz za nuždu na krmu odlazi u strojarnicu i zaustavlja motore. Na brodu je sveopći kaos, mornari žele otići što dalje od tog pakla. Sergije ih nagovara da ne skaču u more i ne napuštaju brod. Zajedno s kolegama probija se opet na gornju palubu i, zajedno s kolegama, mlazovima vode polijeva oplatu dnevnih tankova u kojima se nalazilo oko 30 tona goriva, kako bi spriječio eksploziju. Međutim, uslijed nadiranja vode brod se počeo naginjati na desnu stranu, upravo na stranu na kojoj je bio generator koji je davao struju gasiteljima i crpkama. Najednom mrak. Kratki spoj. Ipak, Sergije, izmoren i opečen, ponovo kreće prema strojarnici kako bi u pogon stavio drugi generator sa spasonosnom strujom.
Stiže pomoć ali brod Â?CesarecÂ? i dalje gori
Dok se posada borila s vatrom, u 2.40 sati u blizini se našao drugi Jugolinijin brod Â?KrkÂ?. Kapetan Ante Nevarn o požaru na Â?Augustu CesarcuÂ? obaviještava Obalnu radio stanicu Rijeka. Na mjesto nesreće stiže još jedan Jugolinijin brod Â?MakedonijaÂ? i egipatski Â?Canal el SuezÂ?. U traganje i spašavanje uključuje se i jedan torpedni brod tadašnje Jugoslavenske ratne mornarice, kojim zapovijeda Petar Peko. U pomoć kreću i lučki tegljači, riječka i pulska Lučka kapetanija te avioni JRZ-a. Čitava organizacija pomoći s kopna odvijala se pod rukovodstvom tadašnjeg generalnog direktora Jugolinije Jure Vukasovića. U 7.20 sati do Â?Augusta CesarcaÂ? stižu lučki tegljači Â?PlutonÂ? i Â?TitanÂ? i jedan tegljač Brodospasa, koji su počeli gasiti požar, ali se brod već opasno nagnuo, pa su posade tegljača morale prestati koristiti vodu iz topova. Egipatski brod na zahtjev kapetana Â?CesarcaÂ? preuzeo je trinaestoricu ljudi s gorućeg broda. Brod Â?KrkÂ? iz mora je izvukao četvoricu mornara.
Požar na Â?Augustu CesarcuÂ? pogašen je tek u 14.20, dakle punih trinaest sati nakon što je krenula prva iskra ili žar s nečije cigarete.
Vatra i more odnijeli deset života
U tragediji na Â?Augustu CesarcuÂ? živote su izgubili prvi časnik palube Nedjeljko Surjan iz Blata na Korčuli, kormilar Josip Maržić s Paga, prvi časnik stroja Rade Stanjević iz Rijeke, vođa stroja Anđelko Stanković iz Rijeke, mazač Ivan Tomljenović iz Rijeke, drugi kuhar Nelo Martinčić iz Podgrada, mladić sobe Davorko Pačelat iz Rijeke i mehaničar Milan Lukežić iz Podrvnja. Nastradale su putnice Dobroslava Zagorac, supruga upravitelja stroja te majka trećeg časnika palube Perka Tornić iz Hvara.
Novi požar šest godina poslije
Brod Â?August CesarecÂ? nikako nije pratila sreća. Nakon što je popravljeno kompletno nadgrađe, 1977. godine na brodu je opet izbio požar od samozapaljivog ribljeg brašna, a deset godina kasnije, točnije 18. rujna 1987. godine nesretni brod-pjesnik Â?August CesarecÂ?, dug 151 metar i nosivosti 7.700 tona, završio je svoje plovidbe u rezalištu u Kaoshiungu.
Tri mjeseca od neuspjelog porinuća Â?Ragna GorthonÂ? se 17. rujna 1971. užurbano opremao za sutrašnju probnu vožnju. Dva dnevna tanka bili su puni, svaki po 140 tona nafte. U strojarnici se još varilo, ispitivale instalacije i dovod goriva. Netko od cjevara skinuo dio cijevi kraj filtera i odnio na popravak... Otvoren je ventil....
Brod Â?Ragna GorthonÂ? nije Â?želioÂ? u more
U Â?3. majuÂ? tog petka 18. lipnja kuma broda nije iz prvog pokušaja uspjela razbiti bocu šampanjca o trup Â?Ragna GorthonaÂ?. Ovo pomorsko praznovjerje uvijek u prisutne unese nelagodu i muk. Radnja je ponovljena, ali je ovog puta sjekirica promašila uže. Kuma se rasplakala, ali netko od pribranih uzvanika brzo je uskočio, presjekao konopac i konačno razbio tu nesretnu bocu šampanjca. Brodska sirena je zatrubila, čuo se pljesak, ali Â?Ragna GorthonÂ?, taj brodski kolos od gotovo 244 metra dužine i nosivosti 68.500 tona, nije se pomaknuo ni za centimetar...
Last edited:
emerik
New member
CRNA 1971. (2) DAN PRIJE PROBNE VOŽNJE, 17. RUJNA 1971. U POŽARU NA DOTAD NAJVEĆEM BRODU U Â?3. MAJUÂ?, ŠVEDSKOM Â?RAGNI GORTHONÂ?, POGINULO JE PETNAEST RADNIKA, A DEVET JE TEŠKO OZLIJEĐENO
Dan kada je Rijeka zavijena u crno
Požar je izbio u strojarnici broda u 7.35 sati.. Radnicima, njih stotinjak, ponestajalo je kisika, bili su omamljeni. Nije bilo eksplozije, ali se požar ubrzo razbuktao. Mnoge je spasio mali tehnološki otvor, veličine osamdeset puta osamdeset centimetara
Bio je to dotad najveći brod sagrađen u Â?3. majuÂ?. Nažalost, postao je i najvećom grobnicom riječkih brodograditelja. Â?Ragna GorthonÂ? bio je brod za prijevoz rasutih tereta i trećemajci su ga gradili za švedskog naručitelja Â?Rederiaktiebolget GylfeÂ? iz Helsinborga. Dugačak 244 metra, širok 32 metra i nosivosti 68.500 tona, mogao je postizati brzinu od 16 čvorova. Vrijednost mu je bila 12 milijuna dolara.
Tog lipanjskog dana, 18., za kada je bilo predviđeno porinuće ovog brodskog kolosa, sve što je moglo pošlo je – krivo. Kuma, supruga švedskog brodovlasnika Stiga Gorthona, dva puta nije uspjela razbiti bocu šampanjca za sretnu plovidbu, potom se rasplakala, netko je na brzinu dohvatio sjekiricu i boca je konačno pukla. Brodske sirene su zatrubile, uzvanici zapljeskali, ali Â?Ragna GorthonÂ? nije se pomaknula. Zbog kvara na saoniku švedski brod tog dana, kada je puhalo jako jugo i kad se na dvadesetak nautičkih milja još odvijala prava drama na Jugolinijinom brodu Â?August CesarecÂ? kod Koromačnog koji je plamtio kao buktinja, stajao je nijemo na trećemajskom navozu.
Nekoliko dana trajali su popravci na podvodnom dijelu saonika koji je oštetilo jako jugo. Ukleti brod, kako su ga već tada počeli prozivati, prouzročio je i ranjavanje jednog profesionalnog ronioca koji je ranjen kada je došlo do urušavanja jednog dijela konstrukcije saonika. Nakon što su savladane sve teškoće koje su – pokazat će se nažalost tri mjeseca kasnije – toliko signalizirale tragediju, Â?Ragna GorthonÂ? porinuta je 21. lipnja. Nije bilo svečanosti, prisutni su bili samo brodograditelji koji su tu čeličnu grdosiju konačno spustili u more.
Kaos uoči probne vožnje švedskog broda
Â?Ragna GorthonÂ? trebala je 18. rujna na probnu vožnju. Bio je to kaotičan dan, više od 400 radnika nalazilo se na brodu i obavljalo posljednje, ali ne i manje važne pripreme. Â?Ragna GorthonÂ? trebala je otići brodovlasniku kroz desetak dana. Takav je barem bio plan, da se nije dogodila ta tragedija koja će Rijeku i okolicu ponovo zaviti u crno. Te 1971. godine je u Â?3. majuÂ? radilo oko 7.500 ljudi, dvostruko više nego danas. Godišnje se radilo desetak brodova, riječki bazen dimio se od industrije koju će rat i pretvorba devedesetih godina zauvijek zatrti.
Fatalno raspršivanje nafte u zapaljivi aerosol
U ovom prostoru vrvjelo je kao u košnici, ispitivale su se instalacije i uređaji, generator je radio, dnevni tankovi bili su puni i spremni za najavljenu probnu vožnju, a onda je netko od radnika odnio kratki dio jedne fleksibilne cijevi kraj filtera na popravak. Istovremeno, drugi je radnik otvorio ventil i dizel gorivo je poteklo. Očito, kada se poklopi onda se poklopi, jer je mlaz nafte iz tanka udario u rezervni klip na drugom podestu strojarnice što je dovelo do kobnog raspršivanja nafte kojoj je onda trebala samo iskra ili kontakt s užarenom površinom da dođe do plamena.
Upravo to raspršivanje nafte u aerosol pokazalo se fatalnim u cijelom tom tragičnom nizu događaja koji su doveli do nesreće.
Strojarnica švedskoga broda u roku od nekoliko sekundi bila je ispunjena dimom. Generator je prestao raditi i zavladao je mrak. Radnicima, njih stotinjak, ponestajalo je kisika, bili su omamljeni, nije bilo eksplozije, samo pucketanje i poneki tihi jauk. Vladala je čudna tišina. Ubrzo se požar razbuktao i postalo je neizdrživo vruće. Radnici su pohitali potražiti spas prema pomoćnim izlazima iz strojarnice, gušeći se, goreći, jači pomažući slabijima. Od trovanja ugljičnim monoksidom vani su kasnije padali u nesvijest.
Na oplati pregrade između strojarnice i štive osam ostao je mali tehnološki otvor, veličine osamdeset puta osamdeset centimetara. Taj je prolaz trebao biti zavaren, no to nije učinjeno. Taj je propust na kraju spasio mnoge živote jer se većina radnika spasila upravo kroz taj otvor.
U štivi osam u tom je trenutku bilo petero vatrogasaca koji su ispumpavali vodu iz dvodna. Odjednom, bez ikakve najave i uzbune iz tog su otvora počeli izlaziti prestravljeni radnici i penjati se stepenicama iz štive, jedva govoreći Â?Vatra, vatra!Â?. Vatrogasci, još ne znajući o čemu je riječ, priskaču u pomoć.
Za gašenje Â?RagneÂ? trebalo je 17 tisuća kubika pjene
Požar u strojarnici Â?Ragne GorthonÂ? izbio je u .7,35 sati, a Vatrogasna jedinica Rijeka dojavu je dobila u 7.43. Na intervenciju je krenulo šest vatrogasnih vozila, sa 17 vatrogasaca, uzbunjeni su i lučki remorkeri Â?PlutonÂ?,, Â?TitanÂ? i
Â?AhilÂ?. U pomoć je pozvana i profesionalna vatrogasna jedinica iz Inine rafinerije. Za tri sata gašenja vatrogasci su na brod-buktinju Â?Ragna GorthonÂ? potrošili 2.600 tona vode, 2.000 kubika teške i 15.000 kubika lake pjene. Požar se gasio s 23 mlaza koji su bili usmjereni u sve dijelove broda gdje je buktio plamen ili su hlađeni usijani dijelovi broda. Ne računajući mobilizirane snage, požar je gasilo 36 vatrogasaca kojima se priključilo oko četrdeset radnika samoga brodogradilišta. Sve su to junaci broda Â?Ragna GorthonÂ?.
Prozivka kojoj se nisu odazvala petnaestorica
Prozivci škvera tog se jutra, 17. rujna 1971. godine u Â?3. majuÂ? nisu odazvali poslovođa cjevara Ivan Flego (36), bravar Mirko Blanuša (29), cjevari Marijan Turković (30) i Georgije Atanasov (23), mehaničar Đuro Radić (49), brodski električar Bruno Benussi (39), limar Vlado Brajković (36), brodski mehaničar Ivan Orlić (45), mehaničar Mate Mirić (20), izolateri Stojan Sarajlić (36), Stjepan Fadljević (21) i Pejo Jakovljević (20), bojadiseri Predrag Lekić (19) i Slavko Božunović (24), brodski cjevar Đuro Pačandi (39). Poginuli radnici bili su zaposlenici Â?3. majaÂ? i kooperantskih tvrtki Vulkan, Turnić i Tekol. Iza njih je ostalo 14-ero uglavnom malodobne djece. Poslije tragedije Sindikat brodograditelja donosi odluku o osiguranju sredstava i pružanju pomoći u školovanju djece poginulih radnika, a svoj prilog u fond obitelji poginulih brodograditelja priložio je i Stig Gorthon. Na stotine i stotine telegrama sućuti tih su dana stigle u Â?3. majÂ?. Tisuće brodograditelja i građana Rijeke u ponedjeljak, 20. rujna 1971. godine, posljednji su se put oprostili od svojih poginulih kolega i sugrađana na Â?Ragni GorthonÂ?..
Slika na ulazu u Â?3. majÂ? tog je dana bila potresna. Uznemirene žene uplakanih lica, očajne obitelji koje pokušavaju doznati bilo kakvu informaciju ili vijest o svojim najmilijima.
Istraga
Uslijedila je istraga. Saslušani su svi radnici koji su mogli imati neke informacije oko toga što je dovelo do ove tragedije.
Uhićeni su, ali i kasnije pušteni da se brane sa slobode, tadašnji glavni rukovoditelj gradnje sektora strojarnice, specijalista na poslovima ispitivanja funkcionalnosti sistema goriva i poslovođa brodocjevara. Nakon nekoliko dana podignuta je optužnica i za poslovođu cjevara iz kooperantske tvrtke Vulkan.
– Mogla se dogoditi i daleko veća tragedija jer je i drugi tank od 140 tona bio pun nafte. Kad je požar u strojarnici počeo gubiti na intenzitetu, sedmero vatrogasaca po nalogu zapovjednika Profesionalne vatrogasne jedinice Rijeka ušlo je u strojarnicu i počela su dva mlaza hladiti taj rezervoar u kojem je nafta već ključala. Tako je uklonjena posljednja opasnost od eksplozije i širenja požara te još većih žrtava s obzirom na velik broj gasitelja koji se nalazio na brodu.
Danas kada remorkeri gase požar, gase za nagradu i u principu ne žele vatrogasce na svom brodu. Između kapetana remorkera i vatrogasnog zapovjednika može doći do antagonizma jer kapetan, normalno, želi očuvati svoj brod i posadu, a vatrogascima je prirodno da ulaze u rizik.
Dan kada je Rijeka zavijena u crno
Požar je izbio u strojarnici broda u 7.35 sati.. Radnicima, njih stotinjak, ponestajalo je kisika, bili su omamljeni. Nije bilo eksplozije, ali se požar ubrzo razbuktao. Mnoge je spasio mali tehnološki otvor, veličine osamdeset puta osamdeset centimetara
Bio je to dotad najveći brod sagrađen u Â?3. majuÂ?. Nažalost, postao je i najvećom grobnicom riječkih brodograditelja. Â?Ragna GorthonÂ? bio je brod za prijevoz rasutih tereta i trećemajci su ga gradili za švedskog naručitelja Â?Rederiaktiebolget GylfeÂ? iz Helsinborga. Dugačak 244 metra, širok 32 metra i nosivosti 68.500 tona, mogao je postizati brzinu od 16 čvorova. Vrijednost mu je bila 12 milijuna dolara.
Tog lipanjskog dana, 18., za kada je bilo predviđeno porinuće ovog brodskog kolosa, sve što je moglo pošlo je – krivo. Kuma, supruga švedskog brodovlasnika Stiga Gorthona, dva puta nije uspjela razbiti bocu šampanjca za sretnu plovidbu, potom se rasplakala, netko je na brzinu dohvatio sjekiricu i boca je konačno pukla. Brodske sirene su zatrubile, uzvanici zapljeskali, ali Â?Ragna GorthonÂ? nije se pomaknula. Zbog kvara na saoniku švedski brod tog dana, kada je puhalo jako jugo i kad se na dvadesetak nautičkih milja još odvijala prava drama na Jugolinijinom brodu Â?August CesarecÂ? kod Koromačnog koji je plamtio kao buktinja, stajao je nijemo na trećemajskom navozu.
Nekoliko dana trajali su popravci na podvodnom dijelu saonika koji je oštetilo jako jugo. Ukleti brod, kako su ga već tada počeli prozivati, prouzročio je i ranjavanje jednog profesionalnog ronioca koji je ranjen kada je došlo do urušavanja jednog dijela konstrukcije saonika. Nakon što su savladane sve teškoće koje su – pokazat će se nažalost tri mjeseca kasnije – toliko signalizirale tragediju, Â?Ragna GorthonÂ? porinuta je 21. lipnja. Nije bilo svečanosti, prisutni su bili samo brodograditelji koji su tu čeličnu grdosiju konačno spustili u more.
Kaos uoči probne vožnje švedskog broda
Â?Ragna GorthonÂ? trebala je 18. rujna na probnu vožnju. Bio je to kaotičan dan, više od 400 radnika nalazilo se na brodu i obavljalo posljednje, ali ne i manje važne pripreme. Â?Ragna GorthonÂ? trebala je otići brodovlasniku kroz desetak dana. Takav je barem bio plan, da se nije dogodila ta tragedija koja će Rijeku i okolicu ponovo zaviti u crno. Te 1971. godine je u Â?3. majuÂ? radilo oko 7.500 ljudi, dvostruko više nego danas. Godišnje se radilo desetak brodova, riječki bazen dimio se od industrije koju će rat i pretvorba devedesetih godina zauvijek zatrti.
Fatalno raspršivanje nafte u zapaljivi aerosol
U ovom prostoru vrvjelo je kao u košnici, ispitivale su se instalacije i uređaji, generator je radio, dnevni tankovi bili su puni i spremni za najavljenu probnu vožnju, a onda je netko od radnika odnio kratki dio jedne fleksibilne cijevi kraj filtera na popravak. Istovremeno, drugi je radnik otvorio ventil i dizel gorivo je poteklo. Očito, kada se poklopi onda se poklopi, jer je mlaz nafte iz tanka udario u rezervni klip na drugom podestu strojarnice što je dovelo do kobnog raspršivanja nafte kojoj je onda trebala samo iskra ili kontakt s užarenom površinom da dođe do plamena.
Upravo to raspršivanje nafte u aerosol pokazalo se fatalnim u cijelom tom tragičnom nizu događaja koji su doveli do nesreće.
Strojarnica švedskoga broda u roku od nekoliko sekundi bila je ispunjena dimom. Generator je prestao raditi i zavladao je mrak. Radnicima, njih stotinjak, ponestajalo je kisika, bili su omamljeni, nije bilo eksplozije, samo pucketanje i poneki tihi jauk. Vladala je čudna tišina. Ubrzo se požar razbuktao i postalo je neizdrživo vruće. Radnici su pohitali potražiti spas prema pomoćnim izlazima iz strojarnice, gušeći se, goreći, jači pomažući slabijima. Od trovanja ugljičnim monoksidom vani su kasnije padali u nesvijest.
Na oplati pregrade između strojarnice i štive osam ostao je mali tehnološki otvor, veličine osamdeset puta osamdeset centimetara. Taj je prolaz trebao biti zavaren, no to nije učinjeno. Taj je propust na kraju spasio mnoge živote jer se većina radnika spasila upravo kroz taj otvor.
U štivi osam u tom je trenutku bilo petero vatrogasaca koji su ispumpavali vodu iz dvodna. Odjednom, bez ikakve najave i uzbune iz tog su otvora počeli izlaziti prestravljeni radnici i penjati se stepenicama iz štive, jedva govoreći Â?Vatra, vatra!Â?. Vatrogasci, još ne znajući o čemu je riječ, priskaču u pomoć.
Za gašenje Â?RagneÂ? trebalo je 17 tisuća kubika pjene
Požar u strojarnici Â?Ragne GorthonÂ? izbio je u .7,35 sati, a Vatrogasna jedinica Rijeka dojavu je dobila u 7.43. Na intervenciju je krenulo šest vatrogasnih vozila, sa 17 vatrogasaca, uzbunjeni su i lučki remorkeri Â?PlutonÂ?,, Â?TitanÂ? i
Â?AhilÂ?. U pomoć je pozvana i profesionalna vatrogasna jedinica iz Inine rafinerije. Za tri sata gašenja vatrogasci su na brod-buktinju Â?Ragna GorthonÂ? potrošili 2.600 tona vode, 2.000 kubika teške i 15.000 kubika lake pjene. Požar se gasio s 23 mlaza koji su bili usmjereni u sve dijelove broda gdje je buktio plamen ili su hlađeni usijani dijelovi broda. Ne računajući mobilizirane snage, požar je gasilo 36 vatrogasaca kojima se priključilo oko četrdeset radnika samoga brodogradilišta. Sve su to junaci broda Â?Ragna GorthonÂ?.
Prozivka kojoj se nisu odazvala petnaestorica
Prozivci škvera tog se jutra, 17. rujna 1971. godine u Â?3. majuÂ? nisu odazvali poslovođa cjevara Ivan Flego (36), bravar Mirko Blanuša (29), cjevari Marijan Turković (30) i Georgije Atanasov (23), mehaničar Đuro Radić (49), brodski električar Bruno Benussi (39), limar Vlado Brajković (36), brodski mehaničar Ivan Orlić (45), mehaničar Mate Mirić (20), izolateri Stojan Sarajlić (36), Stjepan Fadljević (21) i Pejo Jakovljević (20), bojadiseri Predrag Lekić (19) i Slavko Božunović (24), brodski cjevar Đuro Pačandi (39). Poginuli radnici bili su zaposlenici Â?3. majaÂ? i kooperantskih tvrtki Vulkan, Turnić i Tekol. Iza njih je ostalo 14-ero uglavnom malodobne djece. Poslije tragedije Sindikat brodograditelja donosi odluku o osiguranju sredstava i pružanju pomoći u školovanju djece poginulih radnika, a svoj prilog u fond obitelji poginulih brodograditelja priložio je i Stig Gorthon. Na stotine i stotine telegrama sućuti tih su dana stigle u Â?3. majÂ?. Tisuće brodograditelja i građana Rijeke u ponedjeljak, 20. rujna 1971. godine, posljednji su se put oprostili od svojih poginulih kolega i sugrađana na Â?Ragni GorthonÂ?..
Slika na ulazu u Â?3. majÂ? tog je dana bila potresna. Uznemirene žene uplakanih lica, očajne obitelji koje pokušavaju doznati bilo kakvu informaciju ili vijest o svojim najmilijima.
Istraga
Uslijedila je istraga. Saslušani su svi radnici koji su mogli imati neke informacije oko toga što je dovelo do ove tragedije.
Uhićeni su, ali i kasnije pušteni da se brane sa slobode, tadašnji glavni rukovoditelj gradnje sektora strojarnice, specijalista na poslovima ispitivanja funkcionalnosti sistema goriva i poslovođa brodocjevara. Nakon nekoliko dana podignuta je optužnica i za poslovođu cjevara iz kooperantske tvrtke Vulkan.
– Mogla se dogoditi i daleko veća tragedija jer je i drugi tank od 140 tona bio pun nafte. Kad je požar u strojarnici počeo gubiti na intenzitetu, sedmero vatrogasaca po nalogu zapovjednika Profesionalne vatrogasne jedinice Rijeka ušlo je u strojarnicu i počela su dva mlaza hladiti taj rezervoar u kojem je nafta već ključala. Tako je uklonjena posljednja opasnost od eksplozije i širenja požara te još većih žrtava s obzirom na velik broj gasitelja koji se nalazio na brodu.
Danas kada remorkeri gase požar, gase za nagradu i u principu ne žele vatrogasce na svom brodu. Između kapetana remorkera i vatrogasnog zapovjednika može doći do antagonizma jer kapetan, normalno, želi očuvati svoj brod i posadu, a vatrogascima je prirodno da ulaze u rizik.
ARCOBALENO
New member
ima toga masu,do??la mi knjiga i vjeruj mi da sam je puknuo iz cuga,toliko sudbina,nevjerovatnih događaja a ?žalosno da recimo o Dunavu gdje su 32 člana posade izgubila glave nisam uspio naći skoro ni??ta na net osim par slika i par crtica a dičimo se da smo pomorska zemlja....
posada mb Kaprije
Zap Bojan Dukić 32. Zaton
1.Čas.palube Slavko Ljubica 31. ? ibenik
2.Čas.palube Roko Kurtović 52. Split
Kadet Ante Minić 27. ? ibenik
RTG Dinko Gr?žanov 20. Sutomi??čica
Vođa palube Svetina Bacelić 23.??aborići
Kormilari Niko Antolos 40.Zablače
Ante Tanfara 52.Krapanj
Jerko Jurić 23.Krapanj
Branko ? uperba 22.Donje polje
mornar Frane Modun 25.? ibenik
Upravitelj stroja Josip ? arić 36. Split
1.Čas.stroja Gu??te Cvitan 46. Tribunj
2.Čas.stroja Ante Jelovčić 46. ? ibenik
Električar Marinko Čuk 23. Zadar
Mazač Sa??o Pozderac 33. Split
1.Konobar Miljenko Lu??ić 31. ? ibenik
2.Konobar Krunoslav Herceg 24.Birbica
[/QUOTE
Ante Ninic, 27 otac jednog djeteta
